Psiholog William von Hippel je
otkrio da ljudi svakodnevno koriste veliki dio svoje misaone sposobnosti da bi
se snašli u kompliciranom društvenom svijetu.
Naš ‘’društveni um’’ svakako
provjerava činjenice s vremena na vrijeme pitanjem :’’ Koje su društvene
posljedice ako nešto uradim ili izgovorim?’’
Dakle, posjedujemo mehanizam u našem umu, koji nas u slučaju potencijalne
opasnosti , spriječava da iskazujemo mišljenje, ako to ugrožava naš društveni
status.
Ovaj se fenomen naročito pojavljuje
ukoliko je viši društveni i ekonomski status pojedinca. Visoko educirane ili
bogatije osobe su više zabrinute šta bi drugi mogli pomisliti o njihovim
stavovima. To je zato što se boje da izgube akademsku reputaciju ili poziciju u
karijeri. (Udobnost i privilegije)
S druge strane, kada osjetimo da
neku osobu društvo odbacuje, distanciramo se od nje, iz straha da ćemo i sami
biti odbačeni zbog povezanosti ili podrške toj osobi. U našem društvu nije
rijetka pojava da neko napiše, objavi ili izrazi drugačije mišljenje i da zbog
toga bude sankcionisan tako što će izgubiti posao ili stan, neće dobiti neki
grant od nekog ministarstva, neće dobiti građevinsku dozvolu ili neku drugu
vrstu pomoći od države koja bi mu po ustavu i zakonu trebala biti zagarantovana
bez obzira na njegovo mišljenje o nekoj društvenoj temi.
Također postoje i osobe koje su
sklonije da prihvate i najveću glupost
kao razumnu ideju, ako i sve dok im to podiže ili održava društveni status. Kao
rezultat, obrazovanija elita ima veću tendenciju od običnih ljudi da juri za
nekim ‘’intelektualnim’’ besmislicama I ideologijama.
Američki analitičar podataka Dejvid
Šor primjetio je u sveobuhvatnim studijama da takvi ljudi imaju ideološki koherentnije i ekstremnije
stavove od slabije obrazovanih ljudi iz radničke klase. Taksisti, domari, čistačice,
trgovci u skladištu često imaju mnogo bolje rezonovanje stvarnosti i
nepotkupljiviji razum od profesora, nastavnika i viših državnih službenika.
Ideološki povodljiv saputnik,
dakle, rijeđe učestvuje u raspravama za
šankom , a češće pokorno sluša tuđa ‘’predavanja’’.
Izvršioci naredbi
Izvršioci naredbi, to su ljudi koji
održavaju sistem ropstva, ne vladajuća klasa i gospodari. Ne takozvana elita,
koji nisu elita bilo čega već su dno kante za đubre.
Ljudi koji održavaju ropstvo su
ljudi koji dobrovoljno izvršavaju njihove naredbe.
Niko ne želi to da čuje i ljudi će
vas mrziti kad im to kažete.
Mark Passio objašnjava kako
slijediti naredbe znači raditi ono što vam je rečeno da radite, a da sami ne
prosuđujete je li radnja koja vam je naređena da izvršite Ispravna ili
Pogrešna.
Ako pojedinac slijedi naredbe, taj
pojedinac NE MOŽE vježbati savjest, budući da, po definiciji, vježbanje
savjesti znači da netko za sebe namjerno bira ispravno djelovanje umesto
pogrešnog.
"Samo sam slijedio
naredbe" NIKADA nije valjana isprika ili "opravdanje" za
nemoralno, zločinačko ponašanje, i ovaj jadni pokušaj odbacivanja lične
odgovornosti NIKADA SE NE TREBA PRIHVATITI kao valjano opravdanje za takvo
ponašanje.
Pojam opravdanje dolazi od latinske
imenice jus: "pravo; zakon" i latinskog glagola facere:
"napraviti; stvoriti".
Opravdanje = "Stvoriti"
pravo.
"Vi pomažete zlom sistemu
najučinkovitije slušajući njegove naredbe i dekrete. Zli sistem nikada ne
zaslužuje takvu odanost. Odanost njemu znači učestovati u zlu. Dobra osoba će
se odupreti zlom sustavu svojom dušom." - Mahatma Gandhi
