Porodica i asocijalno ponašanje

 

Porodica je socijalna zajednica u kojoj se od samog rođenja djeteta, pored oblikovanja njegove ličnosti, odvijaju i nezamjenjivi procesi odgoja i socijalizacije. Porodica je prirodni most između pojedinca i društva, mjesto prvih socijalnih dodira djeteta i prvih spoznaja o životu van porodičnog okruženja.

U porodici dijete razvija svoj identitet, osjećaj pripadnosti, zajedništva i povjerenja zasnovanog na neposrednom međusobnom odnosu svih članova. U savremenom društvu ni jedna se ne može posmatrati izolovano iz opšte društvene realnosti i zakonitosti koje uslovljavaju karakter porodičnog sistema i odražavaju se na porodičnu strukturu, njene odnose i funkcije.

Stoga i ne čudi što se u savremenoj porodici sve  manje prostora ostavlja porodično-vaspitnom segmentu, iako društvo uglavnom ne stvara dovoljno alternativnih institucija koje bi ovu manjkavost porodice uspješno nadomjestile.[1]Broj porodica sa višestrukim problemima u BiH se povećao, uslijed posljedica ratnih sukoba, procesa tranzicije, visoke stope nezaposlenosti i pogoršanja sveukupne socio-ekonomske situacije. Porodični život, koji treba da predstavlja stub stabilnosti društva je pod povećanim stresom i u takvim okolnostima, porodica nema kapaciteta, niti je u mogućnosti da odgovori potrebama djece na odgovarajući način.

U zadnje četiri godine, nasilje među djecom mlađe dobi se povećalo za 40%, a za više od četiri puta među djecom u dobi između 15 i 18 godina. Broj maloljetničkih prekršioca je također u porastu, kao i nasilje među djecom. Odrastanje u porodicama sa višestrukim problemima snažno doprinosi potencijalnom riziku da djeca postanu žrtve različitih oblika nasilja. Djeca iz ove kategorije često i sama postaju nasilna, asocijalna, pokazuju kriminalno ponašanje ili postaju ovisnici. Rizik od isključenja iz škole se povećava, sa ograničenim ili gotovo nikakvim šansama u budućnosti kao što je npr. pronalaženje odgovarajućeg zaposlenja.

Međunarodne studije i istraživanja su dokazala visoku povezanost između zlostavljanja u djetinjstvu i bolesti ovisnosti kao što su pušenje, alkoholizam i narkomanija, pretilost, pojava seksualno prenosivih bolesti, depresije i suicida u kasnijim godinama.

Odrastanje u porodici sa višestrukim problemima ugrožava socio-emocionalni razvoj djeteta i samopouzdanje kod takve djece je često na veoma niskom nivou. Često se osjećaju depresivnim i manje sposobnim da izraze svoja razmišljanja, osjećaje i namjere sa drugima. Svi navedeni faktori značajno ugrožavaju kvalitet života ove djece i dodatno otežavaju njihovu integraciju u društvo[2].

Odnosi u porodici

Položaj djeteta u porodici

U obitelji svako ima svoju ulogu, pa tako i dijete. Uloga u obitelji podrazumijeva cjelokupnost ponašanja, shvaćanja i vrijednosti koje se od nekoga očekuju i koje određuju njegovo ponašanje. Dijete ima ulogu koja se određuje unutar socijalnih interakcija i kulturnog konteksta. U tom kontekstu  (prema Medić, Đurčić i Vasiljević, 1997.) dijete može biti:

 Dijete ”zvijezda obitelji” živi u visoko stimuliranoj obiteljskoj sredini, što se može i očekivati obzirom na tek rođeno dijete. Takva pozicija djeteta može dovesti do zloupotrebe centralnog položaja u obiteljskom sistemu- dijete ”tiranin”.

Dijete ”prateći član” nije ni favorizirano niti zanemareno. Postoji mogućnost izostanka podsticaja za razvoj djeteta. Istovremeno, djetetu se ostavlja mogućnost iskorištavanja vlastitih snaga razvoja.

 

Dijete ”izolovan član” (outsider) je potencijalno potpuno odgojno zanemareno dijete. Izražen je nedostatak obiteljskog podsticaja za razvoj djeteta koji za posljedicu ima neizvjesnost u pogledu njegovog razvoja.

Dijete ”ravnopravan i uvažen član” ima pozitivno konotiran položaj što podrazumijeva uvažavanje potreba djeteta. Projektovana pozicija u budućnosti – dijete kao ravnopravan član obzirom na egalitarnu raspodjelu moći i negativno konotirano značenje: dijete kao ”prijatelj” pri čemu se zanemaruje prirodna asimetrija dugo prisutna u razvoju; zavisno od te dvije pozicije posljedice su različite. U prvom slučaju ističe se podsticanje osamostaljivanja djeteta. U drugom slučaju to znači stavljanje na teret razvojnih zadataka koje dijete ne može da podnese.

Porodica kao sistem

Novija istraživanja porodicu definiraju kao sistem (Tomori, 1994., Satir, 1995.). Obitelj je sistem sa unutrašnjim događanjima i povezana je sa okolnim svijetom. Obitelj ima svoja socijalna pravila i unutarnju raspodjelu snaga. Za nju je važan ekonomski status, ona ima svoje obrede, svoj jezik, svoju historiju koju dijele svi članovi te zajednice. Sistem obitelji ne predstavlja skup pojedinaca. To je oblikovanje odnosa između članova u obitelji gdje govorimo o interakciji između njih.

Obiteljska interakcija najčešće podrazumijeva četiri sistema (tj. podsistema):

1  sistem između partnera (interakcija između supružnika)

2  sistem roditeljstva (interakcija između roditelja i djece)

3  sistem interakcije između djece

4  izvanobiteljski sistem (interakcija obitelji sa vanjskim svijetom i pojedincima)

Sastav obitelji samo do neke mjere utiče na osobni razvoj pojedinca. Mnogo veću ulogu imaju unutarnja događanja u obitelji, međusobni odnosi koji se izražavaju sa individualnim osobinama svakog pojedinog člana. To su važni faktori razvoja svakog pojedinca i obiteljske dinamike. Sve što se dešava sa jednim članom obitelji se na bilo koji način odražava i na ostale članove. Isto vrijedi i za događaje i promjene koje doživljava obitelj kao cjelina.

Ulogu koju ima pojedini član u svojoj obitelji u svojoj obitelji možemo prepoznati po njegovom odnosu prema drugima. Svaki član obitelji ima istovremeno različite uloge (majka, otac, sestra, brat, muž, žena, dijete...) koje ”igra” u obitelji i na taj način stiče različita životna iskustva kao i komunikacijske vještine i spretnosti. Obiteljske uloge neposredno utiču i na odnos pojedinca do vanjskog svijeta i njegovu ulogu u njemu. Različite uloge koje pojedinac ima u svojoj obitelji mogu mu pomoći da se lakše snađe u životu, dok neke, pak, može totalno zaplesti.[3]

Tri  ključna problema i glavni uzroci devijantnog ponašanja djece.

1.      nedostatak vremena roditelja

2.      nemogućnost komunikacije sa djecom

3.      nerazumjevanje od strane rodetelja

 Socijalno pedagoški problemi djece iz nepotpune porodice

Pošto se među djecom iz nepotpune porodice često javljaju odstupanja u ponašanju od očekivanog, to se može postaviti problem pedagoške deficijentnosti njenih članova  (roditelja)  onosno smanjena ili nedovoljnog vaspitnog uticaja na djecu koja duže vremena ili trajno nemaju jednog ili oba roditelja.

U određivanju pojma nepotpune porodice najčešće se podrazumijevaju sljedeće situacije: -porodica u kojoj su jedan ili oba roditelja umrli, nestali ili žive duže vrijeme odvojeno od djece; porodica u kojoj su se roditelji odvojili, odnosno rastavili; porodica u kojoj se djeci ne zna otac (vještačka inseminacija) ; u porodici u kojoj pored usvajanja djece nedostaje jedan (psihički) roditelj; porodica u kojoj djeca nemaju jednog ili oba prirodna roditelja i dr. [4]

Materijalni uslovi porodice

Vrijeme u kojem živimo i brz tempo života nose sa sobom i svoje posljedice. Rodetelji u trci za egzistencijom često nesvjesno zapostavljaju djete. Radno vrijeme od 09-17h znači da roditelj po cijeli  dan nije sa djetetom. Što opet ima svoje posljedice koje skupo na kraju plaćamo. Kad dođe kući poslje celog dana na poslu obično nema ni volje ni snage da razgovara sa dijetetom i da odgovara na njegova ponekad “dosadna pitanja”.

Poslje čuvene rečenice skoro svih roditelja: “Pusti me molim te samo sat vremena da se odmorim, imala sam težak dan na poslu” dijete se povlači u  sebe i u svoju sobu.  Dijete pokušava jedan dan, pa drugi, pa peti ….  Prolazi vrijeme, a dijete je samo, ima sve više slobodnog vremena i shvata da ga niko ne kontroliše i tu dolazi do jednog od problema koji u poslednje vrijeme zahvata sve veću populaciju djece. [5]

Socijalni i ekonomski status porodice maloljetnog prestupnika, odnosno njezina pripadnost određenom društvenom sloju, oduvijek je privlačio pažnju strušnjaka različitih naučnih disciplina. U tom kontekstu su siromaštvo, bogatstvo i socio-ekonomski uslovi uopšte u kojima porodica živi u okviru određenog družtvenog sloja, dovođeni u usku vezu sa obilježjima ličnosti, oblicima ponašanja i reagovanja, psihičkim poremećajima i različitim bolestima.[6]

Loši i neadekvatni uslovi stanovanja sigurno su jedan od uzroka češćeg izbivanja djeteta iz kuće, čime se stvaraju dodatne mogućnosti negativnog uticaja šire sredine na dijete. Uslovi stanovanja, naročito život višečlanih porodica u tijesnom i skučenom prostoru, bili su predmet interesovanja kriminologije još u XIX  vijeku.[7]

Na pojavu poremećenog i delinkventnog ponašanja mladih prema općeprihvaćenom mišljenju posebno utiče asocijalno ponašanje članova porodice u kojoj mladi žive. Prisutnost raznih oblika asocijalnog ponašanja roditelja, braće i sestara zasigurno će se negativno odraziti na razvoj mlade ličnosti.

Asocijalne pojave i porodica

Pojavni oblici asocijalnog ponašanja članova porodice, kao što su: alkoholizam, droga, kocka, skitnja, besposličarenje, prosjačenje, prostitucija, promiskuitet i slično, bitno narušavaju klimu međuljudskih odnosa u porodici, te tako negativnim uzorom i poremećenim međuljudskim odnosima imaju i neposredno poguban uticaj na razvoj i odgoj mladih. (M. Singer, Kriminologija, Zagreb, 1994., str. 224) U porodicama maloljetnih  delinkvenata prema rezultatima brojnih istraživanja najraširenija asocijalna pojava je prekomjerno konzumiranje alkohola od strane odraslih članova porodice, posebno očeva. Jašović (1971.) zaključuje da se alkoholizam roditelja javlja u 20% porodica maloljetnih delinkvenata.

Najteže posljedice alkoholizam ostavlja na odnose među članovima porodice, te tako doprinosi narušavanju porodične atmosfere.

Stvaranje poremećenih porodičnih odnosa uslijed alkoholizma roditelja može kod djece izazvati usporenje psihosocijalnog razvoja i pogodovati nastanku devijatnih i delinkventnih oblika ponašanja. Također, česta je i situacija da se mladi u pomanjkanju pozitivnog uzora u kasnijem uzrastu identificiraju s roditeljem akoholičarem, pa u traženju izlaza iz neke krizne situacije i sama pribjegavaju alkoholu.

Negativan uzor za mlade predstavlja i kriminalno ponašanje jednog od roditelja. To se ogleda kroz proces „učenja“ tokom socijalizacije, gdje djeca preuzimaju negativan primjer roditelja. Naime, u porodicama u kojima su odrasli članovi skloni delikventnom ponašanju, mladi stiču vrijednosne sudove i norme ponašanja koji su u suprotnosti s društveno važećim normama, te oponašaju antisocijalno ponašanje roditelja.

Jašović zaključuje da se kriminalitet odraslih članova porodice, „mjeren“ izdržanim kaznama zatvora, javlja u oko 20% porodica mladih delinkvenata, dok je takvih porodica u kontrolnoj skupini samo 6%.

Svi naprijed izneseni porodični faktori imaju poseban značaj u determinisanju i uzrokovanju delinkventnog ponašanja mladih. Međutim, treba naglasiti da analizirani kriminogeni uticaj porodice nije samo stvar nje same, nego su neki od njih rezultat širih uslova u kojima se porodica i njeni odrasli članovi nalaze.

Stoga je potrebna i nužna društvena pomoć porodici u savladavanju teškoća sa kojima se susreće, pogotovo u postratnim uslovima. Pogotovo ako se zna da materijalno obezbijeđena, zdrava i harmonična porodica predstavlja najbolji garant uspješnog odgoja i socijalizacije mladih, a time i prepreku svim devijantnim pritiscima kojima su mladi izloženi i podložni predelinkventnom stanju van porodice.[8]

Vaspitni stilovi roditelja

Vaspitni stil

Vaspitni stil roditelja podrazumeva procenu roditelja kojim vaspitnim postupcima će na najbolji način ostvariti svoje vaspitne ciljeve, a da ne naruše, pre svega, emocionalni odnos prema detetu. Postupak vaspitnog stila proističe iz bazičnog osećanja prihvatanja i ljubavi, ili odbacivanja i uslovne ljubavi. Emocionalni činilac (ljubav, mržnja, nežnost, hladnoća) smatra se najvažnijom komponentom vaspitnog stila roditelja.

 

Vaspitni stil obuhvata dva elementa roditeljstva: prihvatanje i čvrstu kontrolu. Prihvatanje (toplina i podrška) podrazumeva trud roditelja da dete razviju u zrelu, samosvesnu, asertivnu ličnost. To se postiže pružanjem podrške, aktivnim uključivanjem u detetove aktivnosti, prepoznajući njegove potrebe i zahteve i adekvatno odgovarajući na njih. Čvrsta kontrola (u literaturi se može naći i kao kontrola ponašanja) odnosi se na zadatke koje roditelji postavljaju deci, kako bi ih integrisali u porodicu i društvo svojim zahtevima, nadgledanjem, disciplinom i suprotstavljanjem dečijoj neposlušnosti i kontrolom detinjih impulsa.

 

 

Vrste vaspitnih stilova

Na osnovu ovih kriterijuma, definisano je nekoliko vaspitnih stilova:

Permisivni roditelji (nedirektivni, popustljivi), koje odlikuje visoka toplina i niska kontrola. Permisivni roditelji se dalje mogu podeliti u dve grupe: demokratski roditelji, koji su blagi, savesni i posvećeni detetu, uključeni delimično u detetove aktivnosti i nedirektivni roditelji, koji funkcionišu po principu „laisser fair“(detetu je sve dozvoljeno, nema ograničenja, zabrana i pravila).

Autoritarni roditelji su visoko zahtevni i imaju visoku kontrolu nad decom i nisku toplinu.

Autoritativne roditelje odlikuju visoka kontrola nad ponašanjem deteta  i toplina u pokazivanju emocija.

Neuključeni (nezainteresovani) roditelji imaju nisku toplinu i nisku kontrolu.[9]

 

 

Možemo zaključiti da u porodici dijete razvija svoj identitet, osjećaj pripadnosti, zajedništva i povjerenja zasnovanog na neposrednom međusobnom odnosu svih članova. U savremenom društvu ni jedna se ne može posmatrati izolovano iz opšte društvene realnosti i zakonitosti koje uslovljavaju karakter porodičnog sistema i odražavaju se na porodičnu strukturu, njene odnose i funkcije. Odrastanje u porodicama sa višestrukim problemima snažno doprinosi potencijalnom riziku da djeca postanu žrtve različitih oblika nasilja. Djeca iz ove kategorije često i sama postaju nasilna, asocijalna, pokazuju kriminalno ponašanje ili postaju ovisnici. Sve što se dešava sa jednim članom obitelji se na bilo koji način odražava i na ostale članove. Isto vrijedi i za događaje i promjene koje doživljava obitelj kao cjelina. Vrijeme u kojem živimo i brz tempo života nose sa sobom i svoje posljedice. Rodetelji u trci za egzistencijom često nesvesno zapostavljaju. Pojavni oblici asocijalnog ponašanja članova porodice, kao što su: alkoholizam, droga, kocka, skitnja, besposličarenje, prosjačenje, prostitucija, promiskuitet i slično, bitno narušavaju klimu međuljudskih odnosa u porodici, te tako negativnim uzorom i poremećenim međuljudskim odnosima imaju i neposredno poguban uticaj na razvoj i odgoj mladih. Postupak vaspitnog stila proističe iz bazičnog osećanja prihvatanja i ljubavi, ili odbacivanja i uslovne ljubavi. Emocionalni činilac (ljubav, mržnja, nežnost, hladnoća) smatra se najvažnijom komponentom vaspitnog stila roditelja.

 

 

[1] Milanka Miković-MALOLJETNIČKA DELIKVENCIJA I SOCIJALNI RAD str 86 MAGISTRAT 2004 Sarajevo

[2] http://www.centri.taldi.ba/projekat.php

[3] http://www.odgoj.com/index.php?option=com_content&view=article&id=214:meuljudski-odnosi-u-obitelji-&catid=45:edukacija-roditelja

[4] Dr Vladimir Erceg, Dr Petar Mandić  ODNOSI MEĐU POLOVIMA I RODITELJSTVO str 221,222  SVJETLOST Sarajevo 1987.

[5] http://www.target.org.rs/

[6] Milanka Miković-MALOLJETNIČKA DELIKVENCIJA I SOCIJALNI RAD str 87 MAGISTRAT 2004 Sarajevo

[7] Milanka Miković-MALOLJETNIČKA DELIKVENCIJA I SOCIJALNI RAD str 88 MAGISTRAT 2004 Sarajevo

[8] http://www.saff.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=1286:naslov-najvei-broj-krivinih-djela-mladi-vre-u-slobodnom-vremenu&catid=50:drutvo&Itemid=82

[9] http://www.stetoskop.info/Povezanost-vaspitnih-stilova-roditelja-ekstraverzije-i-introverzije-i-asertivnog-ponasanja-1955-c20-content.htm