TEORIJA SUKOBA

 TEORIJA SUKOBA

Razvoj teorije sukoba može se, bar djelimično, posmatrati kao reakcija na strukturalni funkcionalizam. Međutim, treba napomenuti da teorija sukoba ima i druge osnove, kao što su marksistička teorija i Zimlov rad o društvenom sukobu. Pedesetih i šezdesetih godina 20. vjeka, teorija sukoba predstavljala je alternativu strukturalnom funkcionalizmu, ali je bila potisnuta brojnim neomarksističkim teorijama. U stvari, jedan od glavnih doprinosa teorije sukoba bio je način na koji je ona u Sjedinjenim Američkim Državama postavila osnove za razvoj teorija koje su daleko vjernije odslikavale Marksov rad, teorija koje će kasnije privući širu sociološku javnost. Osnovni problem za teoriju sukoba jeste to što ona nikada u potpunosti nije uspela da se odvoji od svojih strukturalno-funkcionalističkih korijena. Ona je više bila neka vrsta strukturalnog funkcionalizma „okrenutog naglavačke", nego prava kritička teorija društva. Kao takva, teorija sukoba, kao i strukturalni funkcionalizam, nudi jedno specifično shvatanje društva. Kao i funkcionalisti, teoretičari sukoba usmjereni su na proučavanje društvenih struktura i ustanova. Teorija sukoba predstavlja malo više od niza tvrdnji koje se često direktno suprotstavljaju funkcinalističkim stavovima. Te antiteze moguće je najbolje uočiti u radu Ralfa Darendorfa koji osnovama funkcionalističke teorije protivstavlja osnove teorije sukoba.

• Za funkcionaliste, društvo je statično ili se, u najboljem slučaju, nalazi u stanju dinamičke ravnoteže; za Darendorfa i teoretičare sukoba, svako drušvo u svakom trenutku nalazi se u procesu promjene.

• Dok funkcionalisti naglašavaju elemente poretka i stabilnost društva, teoretičari sukoba u svakom dijelu društvene« sistema vide neslogu i sukob.

• Funkcionalisti (ili barem rani funkcionalisti, prije Mertona) smatraju da svaki element društva doprinosi njegovoj stabilnosti; za razliku od njih, pobornici teorije sukoba smatraju da mnogi društveni elementi doprinose dezintegraciji i promjeni društva.

• Funkcionalisti su skloni shvatanju da se društvo održava neformalnim normama, vrijednostima i običajnim moralom.

Teoretičari sukoba veruju da svaka vrsta poretka u društvu proizilazi iz prinude koju sprovode oni na njegovom vrhu. Dok se funkcionalisti usredsreduju na koheziju proisteklu iz zajedničkih društvenih vrijednosti, teoretičari sukoba naglašavaju ulogu moći u održavanju poretka društva.

Darendorf je bio glavni zagovornik tvrdnje da društvo ima dva „lica" (sukob i konsenzus) i da bi sociološka teorija zbog toga trebalo da se podjeli na dvije oblasti - teoriju sukoba i teoriju konsenzusa (jedan oblik teorije konsenzusa je strukturalni funkcionalizam). Teoretičari konsenzusa proučavali bi vrijednosnu integraciju u društvu, a ovi drugi sukobe interesa i prinudu koja drži društvo na okupu uprkos tim sukobima. Darendorf je smatrao da društvo ne može postojati bez sukoba i konsenzusa, koji su jedan drugom preduslov. Ne možemo imati sukob ako prije toga nije postojao konsenzus. Recimo, gotovo je nevjerovatno da francuske sobarice i čileanski šahisti dođu u sukob, jer medu njima nema kontakta, a samim tim ni integracije kao osnove za izbijanje sukoba. Obrnuto, sukob može dovesti do konsenzusa i integracije. Primer je savez između SAD i Japana koji se razvio nakon Drugog svjetskog rata. Uprkos povezanosti između konsenzusa i sukoba, Darendorf nije bio optimističan kada je u pitanju razvoj jedinstvene sociološke teorije koja bi obuhvatala oba procesa. Izbjegavajući jedinstvenu teoriju, Darendorf se posvetio stvaranju zasebne teorije sukoba.

Darendorf je bio pod snažnim uticajem strukturalnog funkcionalizma. On je napominjao da funkcionalisti smatraju da društveni sistem na okupu drže dobrovoljna saradnja ili opći konsenzus, ili i jedno i drugo. Međutim, po mišljenju teoretičara sukoba, ono što društvo drži na okupu jeste prisilno ograničavanje (engleski, enforced constraint). Te tako, neki položaji svojim nosiocima donose vlast i autoritet nad drugima. Ta činjenica društvenog života dovela je Darendorfa do teze da su društveni sukobi uvek generisani nejednakom raspodjelom vlasti.

Vlast

Darendorf se, poput socijalnih funkcionalista, bavio širim društvenim strukturama. Najvažnija ideja za njegovu tezu jeste da različiti položaji unutar društva nose različitu količinu vlasti. Vlast ne pripada pojedincima, već položajima. Darendorf je bio zainteresovan ne samo za strukturu ovih položaja, već i za sukob koji medu njima postoji. Strukturalno porijeklo ovih sukoba treba tražiti u odnosu između položaja onih koji imaju vlast i onih koji su potčinjeni vlasti. Za Darendorfa, prvi zadatak analize teorije sukoba jeste identifikacija različitih uloga koje u društvu obavljaju funkciju vlasti (engleski, authority roles). Osim što se zalagao za proučavanje širih društvenih struktura, poput sistema uloga za koje je vezana vlast, Darendorf se suprotstavljao naučnicima koji se usredsreduju na nivo pojedinca. Na primer, on je kritikovao naučnike koji se usmeravaju na psihološke ili bihevioralne karakteristike pojedinaca koji zauzimaju takve položaje. Darendorf je otišao toliko daleko da je tvrdio kako oni koji prihvataju takav pristup nisu sociolozi.

Vlast vezana za položaje predstavlja ključni element Darendorfove teorije. Vlast uvijek podrazumijeva i nadređenost i podređenost.Od onih koji zauzimaju nadređene položaje očekuje se da kontrolišu podređene; drugačije rečeno, oni ne dominiraju zbog svojih psiholoških osobina, već zbog toga što podređeni to očekuju. Kao i u slučaju vlasti, ta očekivanja vezuju se za položaje, a ne za ljude. Vlast nije opća društvena pojava; ona se odnosi samo na unaprijed određena fizička i pravna lica. Konačno, pošto je vlast legitimna, protiv onih koji joj se ne povinuju mogu se primeniti negativne sankcije.  

Darendorf je smatrao da vlast nije konstantna, jer je povezana s položajima, a ne s ljudima. Prema tome, pojedinac koji ima vlast u jednom okruženju, ne mora nužno imati imati vlast u nekom drugom okruženju. Slično tome, pojedinac koji ima podređen položaj u jednoj grupi, može imati nadređen položaj u nekoj drugoj grupi. To slijedi iz Darendorfovog argumenta da je društvo sastavljeno od mnoštva dijelova koje je on nazivao imperativno koordinisana udruženja.

Ona se mogu posmatrati kao udruženja pojedinaca kontrolisana hijerarhijom vlasti. Pošto društvo sadrži mnogo takvih udruženja, pojedinac može zauzimati nadređen položaj u jednom udruženju, a podređen položaj u drugom udruženju. Unutar svakog udruženja vlast je dihotomna. Usljed toga, u svakom udruženju mogu se oformiti isključivo dvije konfliktne grupe. Oni na položajima vlasti i oni na podređenim položajima imaju suprotstavljene interese. Ovde se susrećemo s još jednim ključnim pojmom Darendorfove teorije sukoba - interesom. Grupe na vrhu definisane su zajedničkim interesima, koji se razlikuju od interesa koji je zajednički grupama koje se nalaze na dnu. Darendorf je zauzeo čvrst stav da čak i oni interesi za koje se čini da imaju psihološku osnovu, u osnovi predstavljaju fenomene širih razmjera. Drugim riječima, interesi su povezani sa društvenim položajima, a ne sa psihološkim karakteristikama pojedinaca koji zauzimaju te položaje. Unutar svakog udruženja, oni koji imaju nadređene položaje teže da održe postojeće stanje, dok oni koji zauzimaju podređene položaje teže da ga promjene. Sukob interesa unutar udruženja postoji sve vrijeme (barem kao latentan), što znači da je legitimitet vlasti uvijek neizvestan. Taj sukob interesa ne mora da bude ekspliciran da bi nadređeni i podređeni učestvovali u njemu. Interesi nadređenih i podređenih jesu objektivni u smislu da odražavaju očekivanja (uloge) povezane s položajima. Pojedinci ne moraju da internalizuju ta očekivanja, niti da ih budu svjesni da bi postupali u skladu s njima. Ako pojedinci zauzimaju određene položaje, ponašaće se na očekivani način. Pojedinci su prilagođeni svojim ulogama kada doprinose sukobu između nadređenih i podređenih. Darendorf je ove nesvjesne interese nazivao latentnim interesima. Manifestni interesi su latentni interesi kojih su pojedinci postali svjesni. Darendorf je analizu povezanosti latentnih i manifestnih interesa video kao glavni zadatak teorije sukoba. Ipak, akteri ne moraju biti svjesni svojih interesa kako bi djelovali u skladu s njima.

Grupe, sukob i promjena

Darendorf je razlikovao tri opće vrste grupa. Prva vrsta su kvazigrupe ili mnoštvo pojedinaca koji zauzimaju položaje na osnovu kojih imaju isti interes. One predstavljaju osnovu za drugu vrstu grupa: interesne grupe. Interesne grupe su prave grupe u sociološkom smislu te riječi; one imaju ne samo zajedničke interese, već i strukturu, cilj i članstvo. Interesne grupe imaju sposobnost da učestvuju u grupnom sukobu. Iz svih tih interesnih grupa nastaju konfliktne grupe. To su grupe koje stvarno učestvuju u sukobu.

Darendorf je smatrao da su koncepti latentnih i manifestnih interesa kao i koncepti kvazigrupe, interesne grupe, i konfliktne grupe ključni za objašnjenje sukoba. Pod idealnim okolnostima, nikakve druge varijable nisu potrebne. Međutim, pošto uslovi nikada nisu idealni, mnogi različiti činioci utiču na sukobe. Darendorf je spominjao tehničke uslove (kao što je odgovarajuće osoblje), političke uslove (kao što je opća politička klima), i društvene uslove (kao što je mogućnost komunikacije među članovima grupe). Po Darendorfu, način na koji se ljudi regrutuju u kvazigrupe predstavlja još jedan važan društveni uslov. Ako je regrutovanje posledica slučajnosti, mala je vjerovatnoća da će se iz kvazigrupe razviti interesna ili konfliktna grupa. Za razliku od Marksa, Darendorf nije smatrao da će lumpenproletarijat (masa jako siromašnih ljudi koja se u kapitalističkom sistemu nalazi u lošijem položaju i od samog proletarijata) na kraju oformiti konfliktnu grupu, jer je regrutovanje pojedinaca u tu grupu slučajno. Međutim, kada je regrutovanje u kvazigrupe strukturalno determinisano, one obezbjeduju plodno tie za nastanak interesnih grupa, ili, u određenim okolnostima, konfliktnih grupa.

Poslednji aspekt Darendorfove teorije sukoba jeste odnos sukoba i promjene. Tu je on odao priznanje značaju rada Luisa Kozera koji je proučavao funkcije sukoba u održavanju statusa quo. Međutim, Darendorf je smatrao da je konzervativna uloga sukoba samo jedan dio društvene realnosti; sukob takođe dovodi do razvoja i promjene.

Ukratko, Darendorf je smatrao da konfliktne grupe, kada nastanu, učestvuju u aktivnostima koje dovode do promjena u društvenoj strukturi. Kada je sukob intenzivan, promjene koje se javljaju su radikalne. Kada je sukob praćen nasiljem, strukturalne promjene će biti iznenadne. Kakva kod da je priroda sukoba, sociolozi moraju biti svjesni odnosa između sukoba i promjene, kao i odnosa između sukoba i postojećeg stanja. Drugim riječima, sociolozi moraju da imaju osjećaj za dinamične odnose između različitih elemenata ovako shvaćenog društva. Prema tome, teorijsko shvatanje ne mora nužno biti statično.

Prema klasičnoj teoriji, konflikti su nepoželjni obrasci ponašanja i ljudi uglavnom na njih gledaju kao na nešto negativno. Pošto je on često vezan za nasilje i rat, razumljivo je da su negativne konotacije prisutnije. Čak i nenasilni konflikti su često povezani sa snažnim emocijama straha i brige i neugodnim i stresnim situacijama.

Međutim, ono što je važno naglasiti u ovom uvodnom dijelu, jest da konflikt ne mora nužno biti negativan konflikt se može promatrati s više aspekata. On može biti podsticaj za razrješenje nekog problema i nejasnoća. U zavisnosti od našeg stava prema njemu, sukob može biti izvor inspiracije, učenja, osnaživanja, poboljšanih odnosa, konstruktivnih promjena i razvoja. Ne smijemo zaboraviti: gdje se dvoje uvijek slaže, jedan je suvišan, jer ne dolazi do sinergičkog efekta i uvijek se iste ideje samo vrte u krug. Ukoliko se smatra ekskluzivno negativnim, mi ćemo ga se plašiti i učiniti sve da ga izbjegnemo, čime će se situacija samo dodatno pogoršati.

Moderna teorija smatra komunikacije konflikte normalnom, neizbježnom pa čak i poželjnom pojavom. Oni mogu doprinijeti većoj djelotvornosti te povećati kreativnost i dinamičnost. Konflikt može biti destruktivan kada jedna od angažiranih strana u konfliktu pobjeđuje, a druga je pobijeđena, ali i konstruktivan kada obje strane angažirane u konfliktu mogu nešto korisno postići. Dobro upravljanje konfliktom treba voditi tako da postane konstruktivan za sve.