Faktori socijalizacije

 

Socijalizacija je društvenost, saradljivost. Obzirom da su ljudi društvena bića izvjestan stepen socijalizacije je neophodan kako bi čovjek imao normalan kvalitet života.  Socijalizacija je proces usvajanja društvenih normi i vrijednosti. Socijalizacija je, također,  plansko prenošenje znanja, umjeća, navika, na nove generacije S obzirom da se čovjek rađa kao društveno  biće on usvaja pravila koja društvo uspostavlja. Ta pravila nisu konstantna već su podložna promjenama zavisno od stupnja čovjekovog razvoja i drugih društvenih uvjeta od kojih bitno zavisi ponašanje pojedinca.  

Šta je socijalizacija?

Socijalizacija je proces tijekom kojeg pojedinac interakcijom sa svojom socijalnom sredinom usvaja znanja,vještine navike, stavove i vrednote koje su joj potrebne za uspješno funkcioniranje u sredini u kojoj živi.

Socijalizacija nije jednostavan proces i ne odvija se jednostrano u prihvatanju onog što društvo nudi jedinki. U procesu socijalizacije  djeluju mnogobrojni faktori i uvjeti, koji utič u na jedinku ali i na društvene norme i vrijednosti.Te uzajamnosti i zavisnosti produciraju složenost sistema odnosa u kojima čovjek živi i uspostavlja odnose saradnje sa drugim ljudima.Proces socijalizacije odvija se na različitim nivoima i različitim fazama čovjekovog rasta i razvoja. 

Primarni ili najraniji proces započinje i odvija se do određenog stupnja u okviru porodice,zatim nastavlja u okviru školskog sistema  a kasnije i u samom društvu kao globalnoj zajednici.Socijalizacija je, dakle, proces koji traje cijeli život i ne ograničava se samo na kulturu jednog naroda ili podneblja.Socijalizacija je intanzivan proces i podložan uticaju ili intarakciji pojedinih društvenih grupa, kultura, vrijednosti i izvan vlastite sredine. 

Poznato je da se ljudi rađaju kao šisto biološke jedinke, nesposobne i nepripremljene za život u društvu. Čovjek  se ne rađa kao društveno biće , on je to po svojoj genetskoj strukturi samo u mogućnosti. Da bi postao i izgradio se kao društveno biće, mora proći složen process socijalizacije. Sociologija, socijalna psihologija i kulturna antropologija procesima socijalizacije posvećuju veliku pažnju.

Antropolozi su među prvima, istražujući prvobitna društva, uočili značajne razlike u ponašanju pripadnika različitih društava i kultura. Razmatrajući odnose između pojedinaca i culture, antropolozi su utvrdili da se u primarnim društvenim grupama, kao što je porodica, u svakoj kulturi izgrađuje ‘bazični tip ličnosti’. Antropologija za process socijalizacije upotrebljava termine kulturalizacija i enkulturacija.

Značajan doprinos razumijevanju odnosa ličnosti i društva dali su autori simboličkog interakcionizma. Ličnost u procesu socijalizacije izgrađuje se kao racionalno biće. George Herbert Meed, analizirajući genezu formiranja ličnog ja, ističe da se taj process odvija u društvu, uporedo sa spoznajom uloge drugog. U interakciji i komunikaciji s drugim, koja se odvija u društvu, stiče se svijest o sebi tako, kako kaže Meed, što se prvo preuzima uloga drugih. Ličnost, kao samosvjesno ‘ja’, nastaje u socijalnoj interakciji. Tu čovijek razumijeva razliku između sebe i drugog. Dakle, za Meeda process socijalizacije nije jednosmjerno djelovanje socijalnih subjekata, već interaktivni process čovjeka, njegovih subjektivnih i objektivnih karakteristika i društva kao cjeline, društvenih normi, vrijednosti i kulturnih obrazaca.

Proces i vrste socijalizacije

Proces socijalizacije ličnosti odvija se tokom cijelog njenog života. Zato i možemo govoriti o nekoliko aspekata, odnosno oblika socijalizacije, iako je ona u suštini jedinstven i nedjeljiv proces. U zavisnosti u kojem se životnom dobu odvija,socijalizacija je primarna ili sekundarna. 

Primarna socijalizacija je ona što se odvija u ranom periodu razvoja lišnosti-djetinjstvu. Tada čovijek usvaja prve i osnovne obrasce ponašanja, uči društvene uloge i jezik. 

Sekundarna socijalizacija je socijalizacija odraslih, koja se dešava zbog promjene teritorijalnih, kulturnih i statusnih položaja ,koje pojedinac tokom života doživljava. Zbog svoje složenosti i dužine vremenskog perioda,sekundarna socijalizacija se odvija u nekoliko oblika. To su anticipativna socijalizacija, razvojna socijalizacija, obrnuta socijalizacija i resocijalizacija.

Anticipativna socijalizacija predstavlja učenje budućih uloga. To se postiže procesima obrazovanja u školi,stažiranjem u kompaniji i slično.razvojna socijalizacija se ogleda u učenju i razvijanju novih uloga. Stupanjem u brak, neophodno je razvijati nove uloge bračnog druga, koje nismo mogli naučiti prije. 

U toku života čovjek je često u situaciji da napušta tradicionalne oblike ponašanja i razvija nove. Obrnuta socijalizacija naročito je prisutna u modernim društvima. Ova društva su mobilnija, razvoj tehnologije uzrokuje proizvodnju novih sredstava rada-računare, zatim nove kulturne trendove, o kojima mladi znaju više od starijih, zato su oni često u situaciji da socijaliziraju starije,najčešće djeca roditelje. 

U životu ljudima se često dešavaju neželjene posljedice, kao što su nesreće,bolesti i slično. Ličnost koja usred takvih dešavanja doživi trajnije posljedice prinuđena je da mjenja, ne samo ponašanje, već i zanimanje, što primorava na resocijalizaciju. Mnoge društvene institucije,kao što su duševne bolnice, vojni logori, zatvori, samostani imaju primarnu resocijalizirajuću ulogu.

Izvori socijalizacije

Izvori socijalizacije jesu kultura i društvo, pošto oni određuju ciljeve, sadržaji sredstva socijalizacije. Oni propisuju norme, standarde, vrijednosti i vjero- vanja koje će dijete usvajati tokom odrastanja. Za održavanje kontinuitetakulture i društva, za njihovo prenošenje kroz vrijeme s generacije na gene-raciju, socijalizacija predstavlja glavno sredstvo.

Kultura

 Rođenjem, svaki čovjek postaje dio zajednice koja ima svoje uobičajene na-čine rješavanja društveno važnih pitanja, oformljene ustanove i institucije,ormiranu tradiciju, običaje, moral i norme ponašanja, tj. svoju kulturu.

Kultura,sveukupnost čovjekovih materijalnih i duhovnih tvorevina, predstavljasložen sistem, koji se tradicijom prenosi s generacije na generaciju. Nju čine eksplicitna kultura, koja obuhvata oruđa, običaje, obrede, način života, načinoblačenja, standardne obrasce ponašanja, društvene ustanove itd., iimplicitnakultura, koju sačinjavaju moralne norme, vrijednosti, potrebe, ideali, vjero- vanja, pogled na svijet i ideje pripadnika te kulture.

Za proces socijalizacije,naročito je važna implicitna kultura, koju roditelji, nastavnici i drugi vaspitači u procesu socijalizacije prenose na ličnost djece.

Svakoj kulturi s njenim specifčnim načinom života, kulturnim normamai vrijednostima, odgovara određen tip ličnosti, koji je najbolje prilagođentakvoj kulturi. Ovaj tipičan sklop ličnosti rezultat je osobenog načina vaspitanja djece i istovjetnog ranog iskustva budućih odraslih članova kulture, kažu antropolozi.

Pripadnici neke kulture najlakše se prepoznaju po sličnim odgovorima na važnadruštvena pitanja. Pripadnici jedne kulture govore istim ili sličnim jezikom, slave iste ili slične praznike, slično ocjenjuju šta je ispravno, imaju sličnu nošnju i slično se oblače u svečanim prilikama, igraju i vesele se uz slične instrumente i sličnu muziku. Ipak, kulture nijesu nešto nepromjenjivo i odgovori na ova pitanja stalno se mijenjaju, i prilagođavaju novim uslovima. Međusobni susreti, televizija, internet, facebook i druge mogućnosti komunikacije dovode do sve većeg kulturnog ujednačavanja, pa izvornu kulturu nekog naroda ili neke zemlje, danas možeš upoznati jedino u muzejima.

U savremenoj kulturi, koja je heterogena (multietnička, multikonfesionalna), gdje se pod uticajem globalizacije kulture sve više miješaju i prožimaju, uticaj kulture na pojedinca nije tako jednostavan, prost, upozoravaju socijalni psiholozi. U multikulturalnoj sredini socijalizuje se više

tipova ličnosti u skladu sa svojom lokalnom tradicijom, a globalizacija omogućava pojedincu i da u izvjesnoj mjeri bira kulturne uticaje među mnoštvom različitih. Zatim, valja imati u vidu i da je odnos ličnosti i culture složen i dvosmjeran. Ličnost nije samo pasivna tvorevina, prost odraz, odlivak svoje kulture, već je i aktivan nosilac (zastupnik), korisnik (koristi se oruđem, jezikom, znanjima i vještinama) i tvorac kulture (stvara nove, a i dograđuje i mijenja ranije kulturne tvorevine).

Dr u š t vo

Društvo je velika, organizovana i stabilna ljudska zajednica koja ima osoben način privređivanja, sistem društvenih odnosa, ideologiju i sistem vrijednosti. Ono u skladu sa svojom strukturom i ideologijom u toku socijalizacije kroz vaspitne institucije, nagrađivanjem i kažnjavanjem, kao i nametanjem uzora, ideala i društvenih uloga, obrazuje poželjni društveni karakter. Ovaj karakter, nasuprot individualnom, predstavlja sklop osobina karaktera zajedničkih članovima tog društva, bitnih za njegovo održanje i skladno funkcionisanje. Društveni karakter, smatra From, nastaje unošenjem spoljašnjih zahtjeva društva i pretvaranjem u unutrašnje potrebe i osobine. Zahvaljujući ovom karakteru, pripadnici nekog društva žele da čine upravo ono što društvo od njih zahtijeva da čine.

Faktori socijalizacije

Pod faktorima socijalizacije podrazumijevaju se veoma brojni i raznoliki činitelji koji socijalizaciju potiču i usmjeravaju, ali i utiču na njezin sadržaj i posljedice.Oni posreduju i prenose na individue zahtjeve i zabrane,vrijednosti i norme koji karakteriziraju njihovu socijalnu sredinu, kulturu društva i zajednice u kojoj pojedinac živi. Dakako veoma su različite vrste tih posrednika i prenosnika. Nesporan je, primjerice, utjecaj susjedstva na socijalizaciju. Taj utjecaj, doduše, nije izravan. No,susjedstvo se javlja kao određeni socijalni ambijent koji stvara i određenu klimu za određen tip ponašanja, shvaćanja i drugih vrijednosti. Nesporan je isto tako i utjecaj razlišitih organizacija-od kulturnih i političkih do sportskih-na socijalizaciju, posebice ako se radi o organizacijama kao dobrovoljnim oblicima udruživanja. 

Takve organizacije, u pravilu, karakterizira i manja krutost pravila ponašanja i bogatstvo sadržaja, zbog čega okupljaju velik broj djece i omogućuju im bavljenje određenim aktivnostima. Ipak četiri između naveenih posrednika i prijenosnika,odnosno faktora socijalizacije zasluđuje posebnu pažnju: obitelj, škola, vršnjaci i sredstva masovnih komunikacija.Obitelj je prije svega, prva socijalna grupa koja prihvaća novorođeno dijete. U tom kontekstu, posebno je važan utjecaj na usvajanje prvih higijeniski i sličnih navika. Nedostatak brige i ljubavi u obitelji najčešći su razlog što se kod djeteta razvijaju agresivnost i neprijateljstvo prema okolini, zatvaranje u svoj svijet, povučenost i pasivnost.Dolazak u školu prije svega je dolazak u novu sredinu gdje dijete dolazi u kontakt sa socijalnom grupom potpuno druge vrste,djete je prisiljeno da prihvati usvojena pravila discipline,da duže vremena bude mirno.

Efekti socijalizacije u različitim društvima i socijalni mentalitet

Efekti, učinci ili posljedice socijalizacije se mogu identificirati u različitim područijima. Socijalni činitelji i socijalizacija utječu, primjerice, na proces opažanja-na opažanja predmeta, na opažanje vremena i tome slično. Socijalni činitelji, potom, dolaze do izražaja kod svih mentalnih aktivnosti koje čine proces učenja i pamćenja. Njihov je utjecaj, isto tako, nesporan kod formiranja stavova, uvjerenja i vrijednosti. Nema spora da će, primjerice, sadržaj sudova o društveno bitnim pitanjima biti u izravnoj vezi sa shvaćanjima sredine, da će oni, u većoj ili manjoj mjeri, biti u skladu s normama zajednice, obitelji prije svega, a onda i šire zajednice. Na koncu, socijalni činitelji utječu i na emocionalno ponašanje. Na to, među ostalim. Upućuju i emocionalne reakcije pripadnika različitih kultura na iste situacije, različite reakcije u vezi s, primjerice, rađanjem, ljubavlju, smrću itd. Iste se emocije, osim toga, u različitim kulturama mogu izraziti na potpuno različite načine.

Agresivnost se, primjerice, u zapadnim kulturama manifestira često i u formi fizičkih nasrtaja. Kod Eskima ona se ispoljava kroz pjevanje podrugljivih pjesama, a pobjednik je onaj koji je uspio sastaviti podrugljiviju pjesmu.

Zviždukanje  u Japanu je izraz učtive poslušnosti prema osobi koja je socijalno superiorna. U Europi, međutim, zviždanje je izraz nezadovoljstva prema nekom govorniku, glumcu, akteru u sportskom nadmetanju i slično.

Prema Sapir-Vorfovoj hipotezi, naša slika svijeta, naše opažanje određenih pojava stvarnosti posredovano je jezikom (leksikom, gramatikom), a jezik je, opet, određen načinom života u nekom društvu. Tako, recimo, u poljoprivrednom društvu postoji leksički bogat i diferenciran jezik koji se odnosi na povrće i žitarice, a kod Eskima mnoštvo riječi za snijeg (mokri, sitni, rastresiti, zrnasti itd.), baš kao što kod Arapa ima više od 20 riječi za kamilu, za koju mi imamo tek jednu. Osoba čiji jezik ima više desetina riječi za nijanse boja, nesumnjivo i opaža više različitih nijansi, nego ona koja ima samo tri riječi za boje.

Ako bi se te i druge učinke, rezultate, posljedice socijalizacije htjelo svesti pod isti imenitelj, moglo bi se kazati kako su svi oni obuhvaćeni pojmom socijalni mentalitet. Socijalni mentalitet je skup svih psiholoških osobina koje su zajedničke svima ili većini članova neke socijalne grupe. Definira li se na taj način nesporna su i neka obilježja koja idu uz pojam socijalnog mentaliteta:

a) U pojmu socijalnog mentaliteta je, prije svega, sadržan utjecaj nasljeđa, okoline i samo aktivnosti pojedinca.

b) Socijalni mentalitet se ne može svesti samo na način mišljenja. Naprotiv, on je mnogo više od toga.

c) Socijalni mentalitet, potom, nije samo rezultat utjecaja neke socijalne grupe na svoječlanove. Naprotiv, i formiranje nekih socijalnih grupa može biti rezultat činjenice da osobe sličnog mentaliteta imaju afinitet prema takvim grupama.

d) Koliki je broj pojedinaca s istim socijalnim mentalitetom ovisi, prije svega, od veličine grupe o kojoj se radi.

e) Na koncu, obzirom na socijalni mentalitet koji ih karakterizira treba praviti razliku između pojmova ''prosječni'' i '' tipični'' pripadnik neke društvene grupe. Ta se razlika pravi s obzirom na broj takozvanih modalnih osobina, dakle osobina koje su karakteristične za većinu pripadnika određene grupe, a koje neko posjeduje. Prosječni pripadnik grupe je onaj kojeg karakterizira samo jedna modalna osobina koju grupa posjeduje. Tipičan je, s druge strane, član grupe koji posjeduje sve modalne osobine grupe.

POLITIČKA SOCIJALIZACIJA

Pojedinci i grupe stiču svoje političke stavove i vrijednosti procesom političke socijalizacije.Ona se može smatrati ili kao proces indoktrinacije koji se odvija tokom života ličnosti ili kao prenošenje vrijednosti s generacije na generaciju, koje se u najvećoj mjeri odigrava tokom djetinjstva. Najvažniji agensi socijalizacije su; porodica, obrazovanje, vjera, mas mediji i vlast .(Hejvud 2004:416) Proces kojim se u strukturu ličnosti pojedinca inkorporiraju politički relevantni stavovi i oblici ponašanja koji su značajni za funkcioniranje političke zajednice zove se politička socijalizacija. Ona je kompleksan proces kojim pojedinac postaje svjestan politike, uči političke činjenice i formira političke vrijednosti (Šiber, 1998:128). Pojedinac se politički formira pod utjecajem pojedinih primarnih grupa i procesa školovanja, pri čemu su ti nosioci procesa socijalizacije zapravno samo prijenosnici, s jedne strane, institucionaliziranih društvenih odnosa, a s druge položaja pojedinca u socijalnoj strukturi, koja je određena položajem obitelji.. Politička socijalizacija odvija se na dvije razine: opće društvenoj (kulturna transmisija) i individualnoj.. Ona se odvija posredno (npr. formiranje autoritarne strukture ličnosti posredstvom autoritarnih odnosa u obitelji ili školi, što utječe na političku percepciju i ponašanje pojedinca) i neposredno (npr. imitacijom – preuzimanjem velikog dijela političkih, socijalnih i kulturnih vrijednosti prvenstveno od roditelja). Ako se već ne može utjecati na pojedinca u sferi koju ispunjavaju obitelj i grupe prijatelja (barem ne direktno), na njega se može utjecati posredstvom institucija čijem djelovanju je izložen. Jedna od takvih institucija je škola, koja, kao "zajednički faktor" socijalizacije, predstavlja najizrazitiji institucionalizirani oblik političke socijalizacije. Ona pruža osnovna znanja o društvu, o političkim procesima i o ulozi građana u njima, a također se pojavljuje i kao nosilac određenih političkih vrijednosti. Zbog toga je nužno u obrazovanje ukomponirati elemente koji će pojedinca u procesu političkog sazrijevanja formirati kao funkcionalnog građanina civilnog društva u demokraciji. "Da bi neko društvo moglo da funkcionira, njegovi članovi treba da steknu onu vrstu karaktera koji ih tjera da žele činiti ono što moraju činiti kao članovi tog društva ili neke posebne klase u njemu. Oni moraju željeti raditi ono što objektivno moraju uraditi. Vanjska sila zamijenjena je unutrašnjom prinudom" (Šiber, 1998)

Zaključak

Iz navedenog se jasno vidi da je najznačajniji rezultat procesa socijalizacije razvoj ličnosti kao relativno stabilne strukture:zajedničkog iskustva, društvenih uloga,obrazaca ponašanja jezika i mišljenja. Pojedini autori proces socijalizacije vide kao proces prilagođavanja individue društvu, što može navesti na zaključak da je čovjek-ličnost neki serijski proizvod društva, izašao iz nekog unaprijed formiranog društvenog kalupa.Ali socijalizacija je ipak nešto drugo. Ovo je izuzetno složen proces u kome je dvosmjernost odnosa ličnost-društvo višestruko interaktivna. Onako kako društvo, kao cjelina, utiče na pojedinca da usvaja vrijednosti i norme, odnosno da usvaja iskustva prethodnih generacija, isto tako pojedinac aktivnim a ne pasivnim odnosom prema društvu razvija vlastiti odnos prema društvenim vrijednostima, tradicionalnim obrascima ponašanja, normama i drugim oblicima društvenosti. Na taj način pojedinac razvija svoju vlastitost kao odgovor na društvenu sredinu koja ga okružuje. On je mijenja, iznalazi povoljnija, svrsishodnija rješenja, a samim tim potvrđuje vlastiti identitet, koji unutar sebe sadržava individualnu osobu.

Literatura 

Zoran Lalović, Žarko Trebješanin ''Pojedinac u grupi'' Podgorica  2011

Adib Đozić ,Jusuf Žiga-''Sociologija''  OFF SET,Tuzla 2007

Kukić Slavo –''Sociologija '' Sarajevo Publishing  2003,Sarajevo

Hejvud,Endru (2004) Politika,Beograd,Clio str 416,417

Šiber, Ivan (1998) Osnove političke psihologije. Zagreb: Politička kultura

http://hrcak.srce.hr/file/32354.