Pod moralom se uglavnom podrazumijeva vrijednosno procjenjivanje ljudskih postupaka i htijenja kao pozitivno ili negativno vrijednih (ili nevrijednih) pri čemu se prvi odobravaju, žele, preporučuju, zapovijedaju, a drugi ne odobravaju, kude, osuđuju, zabranjuju. Drugim riječima, moral podrazumijeva razlikovanje dobra i zla, onog što je čovječno od onoga što nije. ’’ (Kukić, 2003:55)
Ako se moral shvati kao sistem predodžbi, odnosno društvenih normi utemaljenih na shvaćanju o dobru i zlu, onda je izvjesno da se radi o složenom fenomenu koji u sebe nužno uključuje tri grupe elemenata: a) moralnu normu, b) moralni sud i c) moralnu sankciju.
Moralna norma označava zahtjev, zapovijed ili naredbu, upućenu pojedincu da da čini ono što je dobro, što je čovjeka dostojno, ali i zabranu da čini ono što je protivno tome. Međutim, ni zahtjevi, zapovijedi i naredbe, pa ni zabrane ne dolaze izvana, kao rezultat vanjskog poticaja ili represije. One se javljaju kao glas savijesti, izlaze iz čovjekove nutrine kao osjećaj svojevrsne obaveze ili dužnosti da se ponaša u skladu s vladajućim sistemom vrijednosti, odnosno s vladajučom moralnom normom.
Moralna sankcija je, zapravo, spontana reakcija društvenog okruženja ili samog pojedinca na njegove osobne postupke koji se odnose na moralne vrijednosti. Iz svega toga proizilazi da sankcija- spontana reakcija- može biti dvostruko usmjerena. Može biti upućena prema drugome u formi izbjegavanja, priklanjanja kolektivnom preziru itd., za nakane, pobude ili djela, radnje, koje nisu u saglasnosti s vladajućim sistemom vrijednosti društvenog okruženja ili moralnim kodeksom individuuma koji prosuđuje. No, sankcija može biti okrenuta i prema sebi za radnje koje pojedinac sam učini. Shvati li se sankcija na ovaj način, kao kazna samom sebi za odstupanje od određene moralne norme, onda se ovaj tip sankcije javlja, prije svega, kao osjećanje grižnje savjesti. Pojedinac osjeća svojevrsnu nelagodu zbog izvjesne nakane ili postupka, a unutarnje ''proganjanje'' može imati takav intenzitet da završi čak i samoubistvom.’’ (Kukić, 2003: 57)
''Moralni sud je vrijednosno procjenjivanje o tome da li je konkretna nakana, htjenje ili izvršena radnja u skladu s vladajućim sistemom vrijednosti, sistemom predodžbi o dobru i zlu, dopuštenim i zabranjenim, ili im je suprotstavljena. U skladu s tim se one i odobravaju ili ne odobravaju, osuđuju.
Iz takva određenja prioizilaze, u odnosu na moralno suđenje, najmanje tri bitna zaključka. Prvo, pod lupom moralnog ocjenjivanja pojedinca su, prije svega, nakane, htijenja i postupci drugih. Subjekt i objekt prosuđivanja su u različitim osobama. Međutim moralno prosuđivanje može se pojaviti u formi savjesti i u odnosu na vlastite nakane i postupke. U tom slučaju se subjekt i objekt suđenja prepliću u istoj osobi. Savjest individuuma se javlja kao sudac da li je neka nakana ili radnja, koju je sama izvršila, u skladu s njezinim moralnim vrijednostima ili nije.
Drugo, moralni sud, u odnosu na nakanu, htijenje ili izvršenu radnju, može biti pozitivan ili negativan. Kakav će, u konkretnoj situaciji, biti ovisi o tome da li je nakana, ttijenje ili postupak u saglasnosti s vladajućim društvenim sistemom vrijednosti ili to nije.
Na kraju, kao treće, pod ''udarom'' moralnog prosuđivanja ne nalaze se samo izvršene radnje ili postupci nego i namjere, pobude ili motivi djelovanja. Naime, ako se kod moralnog prosuđivanja čin uzima sam za sebe, može se otići i na stranputicu i, objektivno, završiti u pogrešci.
Stoga je motiv, namjera, ono što je pojedinac htio učiniti, dakle unutarnje subjektivno stanje koje ga je pokrenulo na djelovanje, na činjenje, veoma bitan za ispravno moralno prosuđivanje, tim prije što namjera i učinak poduzetog djelovanja mogu biti međusobno potpuno suprotstavljeni. Dobra namjera i takvo htijenje mogu imati upravo obrnut, loš učinak, loš postupak i obratno.’’ (Kukić, 2003: 57)
‘‘Nijedna etika na svijetu ne može zaobići činjenicu da je postizanje "dobrih" ciljeva u brojnim slučajevima vezano za prihvaćanje moralno sumnjivih ili u najmanju ruku opasnih sredstava, kao i mogućnosti ili vjerojatnosti nastanka loših popratnih posljedica uspjeha; i nijedna etika na svijetu ne može reći kada i u kojem obimu etički dobar cilj "opravdava" etički opasna sredstva i popratne posljedice uspjeha. ’’ (Weber, 1999:206)
‘‘Razmišljajući o krizi morala možemo postaviti neka specifična pitanja, na primjer, kako je moglo doći do nekih moralno problematičnih društvenih fenomena unatoč pristajanju njihovih sudionika uz moralne principe. U određenim slučajevima praktični prohtjevi ili porivi, obaveza da se sudjeluje u djelatnostima koje su riskantne na moralnom planu i nesigurnost glede posljedica mogu biti objašnjenja koja se čine dovoljnima, na primjer kad se radi o narkomanima, prometnim nesrećama ili ekonomskim poslovima koji proizvode nepravdu.Ali u drugim se slučajevima moramo također zapitati kako i zbog čega subjekti kreću u aktivnosti za koje znaju da imaju nemoralne posljedice kad mogu izbjeći baviti se njima. To je pitanje jedno od ključnih pitanja sociologije morala i zapravo se primjenjuje na sve vrste društvenih fenomena kao što su oružano nasilje, ekonomska eksplotacija, pritisci ili nasilje u obitelji ili na poslu.Sigurno je da ti fenomeni impliciraju patnju, nepravdu, zlo, i eventualno se mogu izbjeći, ali ipak ih provode ljudi koji su u principu obdareni smislom za moral. ’’ (Pharo2006:26)
Citati poznatih o moralu:
• Albert Einstein
"Najvažnija ljudska težnja je težnja za moralnošću u našem djelovanju. Naša unutarnja ravnoteža, čak i naša egzistencija ovisi o tome. Jedino moralnost u našem djelovanju može dati ljepotu i dostojanstvo našem životu."
"... U moralnosti nema ničeg božanskog, to je posve ljudska stvar..."
• Emile Durkheim
"Moralna su pravila produkt specijalnih društvenih faktora, a svaki moralni sistem zavisi od socijalne strukture društva u kojem egzistira. Ne postoji apsolutni moral, dakle ni jedan moralni sistem koji bi bio moralan za svako društvo, a različitost morala za ovo ili ono društvo ne može se objašnjavati neznanjem ili izopačenosšću."
• Ernest Hemingway
"To je moral: da ste poslije odvratni sami sebi.“
"O moralu znam samo toliko da je moralno ono poslije čega se dobro osjećate, a nemoralno ono poslije čega se osjećate loše."
• Mahatma Gandhi
"Jedno je u meni usadilo dubok korijen: ubjeđenje da je moral osnova svih stvari i da je istina substanca sve moralnosti. Istina je bila moj jedini cilj."
U našem društvu je došlo do vladavine nemorala. Izgubljene su temeljne moralne norme, sve više su zastupljeni nedopustivi događaji koji su za svaku moralnu osudu, a najčešći takvi nemoralni događaji su kupovina diploma na fakultetima, neodgovornost odgajatelja u školama-što rezultira tučama, pojava lažnih heroja i veličanje ratnih zločinaca, sve češće pucnjave i ubistva na ulici, trgovina ljudima i nedozvoljenim sredstvima, zlostavljanje djece, nepotizam, zloupotreba položaja i korupcija u svim institucijama BiH, i raznovrsni oblici koristoljublja u društvu.
Nažalost bh društvo je moralno ''uspavano'', moralna osuda ne postoji, a nemoralne pojave se ''normalno', ravnodušno i hladnokrvno prihvaćaju kao dio svakodnevnice. Uzrok ''slijeganja ramenima'' na nemoralne pojave u BH društvu je taj što počinioci nemoralnih dijela često posjeduju veliku političku i(li) ekonomsku moć, pa često opet korupcijom izbjegnu pravnu kaznu za svoje nedjelo. Time je narušen sistem vrijednosti u Bosni i Hercegovini, te je česta uzrečica: ''Šuti i gledaj svoja posla'', ili ''šta mu ja mogu''.
Tako se lagano guši moralna svijest u bh pojedincu, te su sve manje zastupljene moralne sankcije i suprotstavljanje nemoralnim pojavama s kojima se susrećemo iz dana u dan. Ono što je još poražavajuća činjenica je to da se nemoralne pojave i njihovi počinitelji doživljavaju kao ''moderni'' i visokovrednovani u iskrivljenim svjetonazorima mladih ljudi, a tome uveliko doprinose mediji koji to reklamiraju.
„Građani sve to gledaju i radije su spremni pristati na bijedu u kojoj svakodnevno nekoga za nešto potkupljuju, moljakaju i slično, nego da uzmu prava koja im pripadaju po Ustavu i zakonima. Ima tu jedan drugi momenat, da bi se to desilo i građani moraju preuzeti odgovornost!
Još uvijek nema svijesti da bez preuzimanja odgovornosti i pokretanja promjena u svim društvenim segmentima, nema šansi za napredak. Čini se da nema ni svijesti da je postojeće stanje neodrživo i da će, ukoliko ne dođe do pomaka, dovesti do potpunog urušavanja društva i isvih državnih institucija. Tada će najveća cijena biti ispostavljena upravo građanima, koji nisu imali snage i smjelosti da preuzmu odgovornost i učine promjene!„
‘‘Sjeme krize morala se u naše društvo bezobzirno sije već desetljećima. I ne čudi njegova zastrašujuća zastupljenost u svim sferama života. Nestanak djelotvornoga sudskog i policijskog aparata omogućio je ekspanziju bogaćenja i sticanja društvenog ugleda protiv ili mimo moralnih postulata. I što je najpogubnije, na neki čudan način to je postalo ne samo nekažnjivo nego i cijenjeno. Korupcija i mito, kršenje ljudskih prava u svakodnevnim situacijama, od bahatog ponašanja službenika u javnim ustanovama do dobijanja posla, stvari su pred kojima bh. građani uglavnom zatvaraju oči i prihvataju kao normalno stanje.
Naše društvo je u opasnosti jer se ne bori protiv zla koje ga izjeda. A ne bori se jer je zlo postalo sredstvo za postizanje društveno i ljudski neprihvatljivih ciljeva koji, pod nekim vidom, koriste jednoj skupini ljudi. Ili, što je još gore, zlo se opravdava progresivnim, slobodarskim, ili nacionalnim pa čak i vjerskim predznakom. Time zlo postaje dvostruko opasnijim i otpornijim. Stanje će se popraviti samo ako, i kada, ovo društvo bude voljno i u stanju dokazivati i pokazivati da zlo nitko nikome ne može činiti nekažnjeno. Za to su nam, kao hitne i neposredne mjere, potrebne poštene i dosljedne sudske i policijske strukture. Dugoročno je neophodno u obrazovni sustav vratiti odgojnu komponentu, a u svagdašnji život vrijednosti poštenja i plemenitosti. A iznad svega je važno oživjeti svijest o važnoj ulozi obitelji i kućnog odgoja’’
Primjedbe
Objavi komentar